Kako je jarac Rovi probudio diva Burona

Budio se nakon višestoljetnog sna. Probadalo ga je u križima, sjeklo u nogama, trzalo u vratu. Prisjećao se: Kaleš ga je teško ranio kopljem; u tom trenutku svi su mislili kako mu nema spasa, ali mati je znala da ga treba zakopati u zemlju i da će ga ona izliječiti. Ono što nije znala – koliko će trajati to liječenje – ostalo je zauvijek nepoznato svim tadašnjim stanovnicima prebogata poluotoka. Zauvijek nepoznato jer nisu dočekali Buronov oporavak; vjekovi su promicali, novi su narodi naseljavali zelene doline i pitome uvale, a njegovo se pleme, kao i susjedna plemena, povlačilo u guste šume i visoke planine, poneki se zavukli u spilje koje su čuvale morske struje i noćne plime. I tako, ustupajući prostor, bivalo ih je sve manje i manje. Za razliku od njih, došljaci su bili maleni ali brojni. I bučni, svadljivi. I nezaustavljivi. Stari ljudi to nisu mogli podnijeti; oni su voljeli slušati samo zvukove prirode; bez obzira bila to najljuća grmljavina ili najtanahnija utiha. I štogod da im je trebalo – drvo i kamen za gradnju, pokrivala za tijelo, plodovi za prehranu – uvijek su uzimali najviše pola zatečenoga na jednome mjestu. Na taj su način u proljeće brali šparoge, ljeti iskapali crne tartufe, ujesen skupljali marone. Jednako su postupali i u svemu drugome. Novi ljudi, pak, nisu znali za dosta, nisu znali za previše. Koliko god je bilo moguće, toliko su uzimali.

Stari ljudi su bili daleko snažniji, ali novima su pristupali zaštitnički, kao što roditelj nastoji s razumijevanjem prihvatiti neumjereno ponašanje svoje djece. Pa ipak, upravo zbog toga bili su prisiljeni na uzmak i postupni nestanak. Tek su vjetrovi za njima tugovali, a novi ljudi prisjećali se drevnih kazivanja svojih predaka u kojima se pričalo o velim judima koji su postajali brda, rijeke, oblaci… pa se s vremenom tumačilo kako su te priče samo izmišljotine iz davnina koje se prenose po navici s pokoljenja na pokoljenje. Ha – baš svašta!

I dok je Buron tako spavao vjekovnim snom, zaboravljen od svih, po njemu je izraslo svakojako raslinje, životinje su pod njegovim pazuhom, iskopavši četiri pedlja zemlje, gradile brloge, čupava kosa ispreplela se s korijenjem hrasta koje se jednim krakom omotalo i oko njegova vrata, a sitnim korjenčićima prodiralo mu u nosnice.

Pitate se kako je moguće probuditi se iz takvoga stanja? Njegova svijest koja je duboko zaronila, već se je neko vrijeme polako vraćala na površinu. Mjehurići slika i sjećanja, praćeni javljanjem dijelova tijela, postajali su gušći kao na površini vode koja se bliži ključanju. I upravo tada naišlo je stado koza s pastirima. A s njima i jedan jarac za koga su Anica i Dinko – ljupka pastirica i veseli pastir – bili uvjereni da je prilično šašav zbog stalnog udaranja glavom u sve što mu se nađe na putu. Ne more biti ćar kada seduro buba glavun! – jadala se Anica. Na svakoga bi navalio i nitko se nije smio približiti njegovim kozama koje je posvuda natjeravao, osim dvoje pastira koji su ga znali od dana kada je kao crno-bijelo meketavo kozle došao na svijet. Sada je to bio ratoboran kopitar zagonetna izgleda i luda pogleda – zvali su ga Rovi – čijoj znatiželji ništa nije izmicalo. Brsteći tu i tamo, naišao je i na slasne travčice i sočne korjenčiće što izazove podrhtavanje tla pod njegovim kopitima. Rovi je, naime, dohvatio Buronove obrve i trepavice, a škakljanje je izazvao napose njegov jezik u divovu uhu. Bio je to zadnji poticaj za konačno buđenje. Protegnuo je svoje udove, šakom prelomio korijen oko vrata, stresao zemlju i sjeo, zahvalivši pritom majčici zemljici. Rovi je izbezumljeno meketao – tako se barem učini Anici i Dinku – ali Buron ga je, naravno, razumio: Ča mi delaš tude!? tude… – ponavljao je rogati bacakajući se i zaletavajući, pa zatim odjuri.

Bez imalo straha, pastiri priđu divu, a on im, isprva silno začuđen tim sitnim bićima kakve nikad nije vidio, ispriča svoju sudbinu. Pripomogao je njihovu zbližavanju i kolut kozjega sira te par obilnih grozdova koje su pružili Buronu. S užitkom je mljackao i brundao: Mmmm, kako je ovo dobro! – a onda se s uzdahom prisjeti svoje obitelji, svoga planinskoga roda koji se trebao povezati s primorskim rodom (svaki je rod, dakako, bio čuvar svoga kraja) za dobrobit čitave zemlje. Dogovorena je svadba na kojoj bi njegovom ženom postala mlada z mora, Valamala, lipotica koj ni bilo ravna. Međutim, premda kod starih ljudi još rijetka, pojavila se ljubomora koja je obuzela Buronova prijatelja i rođaka Kaleša te ga nagnala da učini ono što je protivno i Bogu i ljudima. Uto ponovo dojuri, lomeći i kršeći sve pred sobom, uzbuđeni Rovi, mekećući na sav glas: Eeee! Ča mi delaš tude!? Bubnut ću te, znaš! znaaaš – prijetio se, ali divu nije trebalo dugo da se sprijatelji s jarcem; ipak je on poznavao jezik svih životinja i cijele prirode kako današnji ljudi ne mogu ni zamisliti.

Nakon Buronove priče, red je bio na Anici i Dinku da mu ispripovjede sve što znaju o svijetu u kome se on sada probudio, ali i o vremenu koje je proteklo od njegova doba. Dolazili su danima i tjednima, a pripovijedanju se nije nazirao kraj; dobrodušni se slušatelj nije mogao načuditi svemu što je saznavao: Zar i to postoji? Ma nije valjda i tomu tako bilo!? Za to vrijeme stado je brstilo i meketalo, Rovi ga obigravao i divlje jurcao pa se nenadano zaustavljao uprta pogleda; nakrivio bi tada glavu, zabacivao rogove, a bradica mu vijorila na vjetriću – prava slika i prilika životne mudrosti koja nas uči da svi pripadamo prirodi, a ne ona nama.

Što je dalje bilo s Buronom i ostalim junacima saznat ćete u nekoj drugoj priči jer ova je (u koju više ni kapljica ne stane) došla svome kraju na rubu jave. I točna je misao – zapamtite to: snovi su ljepši od stvarnosti, ali i stvarnost je ljepša od snova.

Autor: Zlatko Kraljić

Priča je osvojila drugo mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)