Povodom tog dana, prisjetili smo se Istra Inspirit natječaja „Osmisli svoju priču, bajku ili legendu“ i priče „Srednjovjekovna priča o kozi i pastiru“ autorice Sanje Brnobić iz Pule koja je ujedno osvojila i treće mjesto na našem natječaju.

S obzirom da će se Svjetski dan pripovijedanja održati u nedjelju, 20. ožujka, ovim putem htjeli bismo objaviti još jednu zanimljivu priču iste autorice, koja je posvećena hrabrim ženama, što je ujedno i ovogodišnja tema događanja. Priča je inspirirana istinitim događajem iz Drugog svjetskog rata.

U pismu sve piše

U mračnoj sobi, maloga mjesta Luce je disala. Vodila je svakojake bitke sa sobom. A vani se vodio rat. Kosu je nosila u pletenici, nije ju puštala da diše. Sve su njene školske prijateljice poslušno ispunjavale želje roditelja, no ona nije bila jedna od njih. Noću bi osluškivala cestu, kao sova bila je budna. Rat se odvijao, tko bi samo mogao mirno zaspati, osim da ne usne zauvijek! –mislila je u sebi.Ujutro bi se uhom prilijepila za radio ne bi li čula kakvu novost. Bila je u stanju pripravnosti. Znala je da se povijest odvija pred njenim vratima. Srce joj je radilo ubrzano,bila je napeta. Nije vjerovala u nikakvu ideologiju, ni u boga, vjerovala je samo u to da ljudi rade razliku. Acta nonverba, ponavljala je u sebi.

• Luceeeee! Ajde doma materi, ča svitliš pod tim svitlom, bogati! Kasno je! – povikao je Marko, stariji gospodin koji je šetao u predvečerje selom.
• Evo sad ću, barba, sad ću! – odgovorila je tiho Luce, iako se opirala povratku kući.

Luce je voljela ulične lampe, za njih bi se rukom hvatala pa vrtila ukrug. Znalo joj se sve u glavi pomiješati od vrtnje, ulica bi poprimila drugačiji oblik i na tren bi izgubila svijest, a zatim bi se naglas nasmijala! Nekada su joj prazne ulice grada davala osjećaj mira, no zadnjih dana osjećala se napetost u zraku. Nijemci su blizu!

Njemačka je vojska već okupirala jedan dio okolnih mjesta, no u njeno još nije stigla. Načula je kako najprije dolaze po mladiće njenih godina, a kasnije i po ostale koje odvode u logor, ljepšu riječ za smrt. Znala je poimence svakog iz svog mjesta i osjećala je potrebu da napiše na papir sva imena, počevši od muškaraca, prvo onih mlađih, pa starijih, djece i žena. Pored svakog imena napisala bi jednu natuknicu, što bi joj prvo palo na pamet za tu osobu, ukratko. Dok je pisala osluškivala je tišinu svoje sobe. Kako je mirno! – mislila je u sebi. No, jesu li to zadnji trzaji mira, ili je zatišje pred buru – pitala se Luce.

Stiglo je novo jutro, a Luce je odmah nakon buđenja odjurila ravno u poštu. Tamo je radila njezina starija sestra. Bila je već deset godina glavna kurirka u mjestu, svi su je poznavali i poštivali. Luce bi pratila sestrine ruke dok je ona slagala pisma u posebne kutije po abecednom redu. Zanima me što sve piše unutra, tko koga voli, a tko koga ostavlja – mrmljala bi Luce sebi u bradu. Karla ju je smatrala nestašnom i previše luckastom, pogotovo jer se Luce uvijek svima suprotstavljala. No, bila joj je mlađa sestra pa iako to nije htjela priznati voljela je svoju malu nestašnu sestricu jer ju je podsjećala na dijete u njoj samoj koje je zatomila otkad radi ozbiljan kurirski posao. Osjećala je da mora biti ozbiljna zbog odgovornosti koju je nosila na svojim leđima. Ne daj bože da nekome kasni mirovina, ili da netko ne dobije pismo svoga voljenoga, ili da kasni obavijest o umrlima. Sve je to bilo na njezinim leđima, stoga si je Karla rijetko dopuštala opuštenije trenutke.

• Ma Luce, ča to delaš!Pušti pisma i dokumente na miru! – vikala je Karla na svoju mlađu sestru.

Luce se nasmijala i nježno zagrlila sestru.Ali ja ti pomažem! – namigujući je izgovarala.

Juriiiiiim!! – u letu je povikala i odjurila iz pošte kao da je gone.

Karla je djelovala jako ozbiljno, no kad bi se nasmijala otkrila je svoju nutrinu, nježniju stranu, punu topline. No, čim bi sama osjetila da se to primjećuje naglo bi se uozbiljila. Znala je to Luce pa bi ju često zadirkivala, a često i škakljala kad god bi uhvatila priliku, jer je znala da bar tada neće moći ostati ozbiljna. Kad bi se Karla nasmijala Luce bi se u tom trenu osjećala voljeno. Taj je osjećaj davno izgubila, zajedno sa svojom majkom koja je umrla u trenu kad je nju porodila. Imala je samo sestru na ovome svijetu.

Oca su rijetko vidjele doma, on je provodio dane tugujući u lokalnoj krčmi ili radeći na polju. Prepustio je sve starijoj kćeri i odgoj mlađe i cijelo domaćinstvo. Luce je imala samo sliku na kredenci i nekoliko opisnih pridjeva o majci, koje je čula od oca. Često je na slici vidjela sličnost, ili ju je bar pokušavala vidjeti.

• Moje su obrve iste kao tvoje- mrmljala je u sebi Luce, dok bi prstima prolazila preko slike.

Zamračilo se u selu. Ulične lampe nisu gorile kao inače. Čuo se marš vojnika kroz ulice. Karla je naredila ocu da zamrači sve prostorije, samo je jedna svijeće gorila u dnevnom boravku. Bila je posebno nervozna taj dan. Luce nije razumjela zašto.

• Kod susjeda Jure su Nijemci! – potiho je šaputala Karla.

Karla i otac su su nešto mrmljali jedno drugom, a Luce je vidjela kako se Karlino lice odjednom naglo počelo znojiti.

• MachenSiedieTüreauf![1]– čulo se na vratima!

Otac je odškrinuo vrata, a četvorica vojnika je ušlo naglo, gurnuvši ga sa strane.

Koja je Karla od Vas dvije? – upitao je jedan od vojnika.

Ja sam! - odgovorila je Karla i istupila ispred vojnika.

Vodite ju! – povikao je čovjek sa dubokim zelenim očima.

Otac i Luce gledali su jedan drugoga i pritom se ukipili. Strah im se uvukao u kosti, kao neizlječiva bolest.

Zanijemili su.

Tu noć Luce je drhtala u krevetu. Nije se mogla umiriti, niti zaspati. Cvokotali su joj zubi, ali ne od hladnoće već od očaja. Otac je rano negdje otišao, Luce je čula samo njegove korake pred zoru. Nije znala što joj je činiti, osjećala se bespomoćno.

• Luceeeee- netko je vikao u dvorištu njezine kuće. Požuri , Luceeeee !

Luce je žurno navukla pletenu haljinu na sebe, namjestila pletenicu, obula cipele i potrčala prema izlazu.

Vani ju je čekao barba Jure, njihov susjed, čiji je sin bio u partizanima.

• Dite moje, reci barbi,ko boga te molim,di je Karla ? – uplašeno je upitao Jure.
• Odveli su je sinoć Nijemci, barba.
• Ajme bože moj premili, majko božja!
• A zašto barba tako, vratiti će ju živu i zdravu, nije ona ništa učinila! –rečeLuce samouvjereno dok je Jure nervozno hodao po dvorištu.
• Luce moja, dite moje, cvitenepropupani! Sestra ti ima pismo u košulji, što ga je meni sinoć nosila ali nije mi ga stigla dati prije nego li su vojnici stigli.
• Pismo?
• Da, od Milana, sina moga, koji je na fronti. Došli su sinoć po njega, a on se skriva tjednima od Nijemaca. U pismu piše gdje je otvore li pismo, naći će ga i streljati!
• A ako im pismo ne bude dala, tada će Karlu, ajme, ne, Karlu, barba! – Luce je zaplakala, noge su joj se odsjekle i u sekundi se našla na podu. Jure je kleknuo uz Luce, čvrsto ju zagrlio i brisao joj suze, naboranim rukama.

Karlu su u lisicama doveli u mjesni odbor sela, koju su sada Nijemci koristili za svoje potrebe.

• Molim Vas mogu li samo u toalet? – ponizno je upitala oficira, pred ulazom u njegovu prostoriju.
• Imaš minutu! I da ne bi povukla vodu! Odbrojavam! – ljutito je odgovorio oficir dok je palio cigaretu.
• Frauen![2]– promrmljao je sebi u brk.
• Karla je ušla u malu prostoriju sa čučavcem, i na brzinu izvadila pismo iz džepića na košulji. Znala je da vodu ne smije povući, a pismo će joj naći čim izađe iz toaleta koji je imao visoke stropove i mali prozorčić do kojeg ne bi stigla niti da se ima na što popeti. Karla je pismo napola rastrgala, rukama, koliko je mogla, pazeći pritom da se to ne čuje. Gurnula je usta, dio po dio i počela ga žvakati kao da je najfinije jelo. Žvakala ga je i gutala u isto vrijeme, nije razmišljala samo je gutala i žvakala, dok joj je srce kucalo ubrzano. Oblio ju je hladan znoj, no nije posustala, samo je gutala i žvakala dok nije sve progutala.
• Kommraus![3]Povikao je oficir, znala je da mora izaći.
• Sjedi tu i reci nam gdje si sakrila pismo!
• Pretražite ju!- naredio je oficir.
• Pretražili su ju cijelu, a jedan od vojnika otrčao je u toalet ne bi li što našao.
• Sie hat unshereingelegt, laßtsienurgehen, damitichsienichtmehrsehenmuss![4] – lupao je šakom po stolu, i vikao.

Karli su skinuli lisice, i pustili je vani. Pješke je krenula kući. Polako joj se vraćala boja u obraze. Bila je sretna kao malo dijete, čak je i pjevušila. Došla je kući gdje su je svi čekali. Luce joj je skočila u zagrljaj čim ju je ugledala, dok je Jure sa suzama u očima čekao na njen glas.

• Milan će Vam doći kući zdrav i živ, barba, pojila sam pismo, neće ga najti! – rekla je staloženo Karla.
• Ča si??
• Pojila sam ga, ča san drugo mogla!

A sada oče zasvirijenu, na harmonici, a ti Luce sidi mi u krilo, sestrice moja!

Vidiš Luce, sve je dobro, svitlo sestrino, svit je tvoj samo ko znaš! – rekla je Karla sestri dok joj je sjedila u krilu.

Živjeli! – povikala je Karla. I svi su odzdravili.

[1]Otvoritevrata!

[2]Žene!

[3]Izlazi van !

[4]Prešla nas je, pustite je neka ode, da ju više ne vidim!

Autorica: Sanja Brnobić

Post U pismu sve piše je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Više detalja na webu:

http://www.istrainspirit.hr/hr/event/raspored

More details on web page:

http://www.istrainspirit.hr/en/event/raspored

Post Citat dana #iustitia je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Slovenski putopisac i povjesničar Janez Vajkard Valvasor u svom djelu Slava vojvodine Kranjske objavljuje priču o Juri Grandu, prvom vampiru što ga je književnost zabilježila imenom i prezimenom. Radnja njegove priče se odvija u Kringi. Svoje enciklopedijsko djelo u kojem se spominje istarski vampir objavljuje u njemačkom gradu Nürnbergu daleke 1689. godine. Prema Valvazorovu djelu, godine 1672. umire Jure Grando te ga lokalni svećenik sahranjuje prema kršćanskim običajima. Međutim, nakon pogreba je viđen kako šeće noću. Od tada se pokojnik, u kasan sat, ukazivao mnogima, hodajući ulicama amo-tamo, zakucavši na svačija vrata, a najviše je maltretirao svoju udovicu. Mnogi ljudi potom su umrli. Iz kuća, na čija bi vrata pokucao, ubrzo bi nekog iznijeli mrtvog.

“U jednoj mračnoj noći 1672. godine devetoro mještana Kringe, predvođeno seoskim poglavarom i svećenikom, zaputilo se na groblje odlučno da se obračuna s napašću koja je 16 godina terorizirala selo. Mještanin Jure Grando još otkad je umro 1656. godine bio je počeo svake noći ustajati iz groba, lutati mjestom, lupati na vrata kuća u kojima bi uskoro netko umro, te posjećivati i maltretirati svoju udovicu Ivanu. Devetoro je egzekutora otkopalo grob neumrlog noćnika i u njemu zateklo očuvano tijelo rumenih i nacerenih obraza. Nakon neuspješnog probadanja glogovim kolcem, vampiru je odrubljena glava, grob zatrpan i nakon toga Jure Grando više nikada nije uznemiravao mještane Kringe!”

Upravo ovako glasi legenda o najstarijem dokumentiranom europskom vampiru – istarskom štrigunu Jure Grandu. Vjerovanje u vampire kojima se u grobu nastavlja život, pa stoga rado napadaju snažne i zdrave pojedince i sišu im krv, ne svodi se međutim ni u kom slučaju samo na Istru, već je to vjerovanje rasprostranjeno i u podunavskim krajevima, među Vlasima, Srbima i Bugarima. Više izvještaja pokazuje da je nekoć bilo vrlo rasprostranjeno i među sjevernim Slavenima.

Jedan od najznačajnijih likova široke lepeze natprirodnih junaka i bića, Jure Grando, spada u zapisane legende. Često se vampiru nadodaje istarski sinonim štrigon (kao što Valvasor u svom djelu opisuje Juru Grandu riječju Strigon, tj. štrigun), a koje Istrijani daju zloj vještičjoj spodobi koja djeci siše krv, tj. tako Istrijani zovu takve nemirne mrtvace baš kao što je vampir. Taj istarski sinonim dolazi od latinske riječi strix. Tako su poganski Rimljani nazivali jednu noćnu pticu, preciznije sovu, koja djeci ili dojiljama siše mlijeko ili krv, ili takvu vješticu koja poput te ptice siše djecu ili dojilje. Jure Grando je nadahnuo pojavu vampirske književnosti u 19. stoljeću, te je preteća svjetski popularnog grofa Drakule.

NOĆ JURE GRANDA U PAZINSKOM KAŠTELU

Jeste li već počeli osmišljavati maske za najstrašniju noć u godini?

Ukoliko vas je ovaj članak zantrigirao, maskirajte se i posjetite nas u sobi Julesa Vernea u Pazinskom kaštelu, u subotu 31.10 u 19 sati i zabavite se uz bend TTRT.

Mala pomoć, naš Jure Grando nije klasični “hollywoodski” vampir. Prilikom osmišljavanja kostima imajte na umu da je on bio istarski seljak.

Članovi žirija za odabir najboljeg kostima, a ujedno i osnivači inicijative o valorizaciji legende o Juri Grandu su:

DAVOR ŠIŠOVIĆ, novinar i publicist

MLADEN RAJKO,  član odbora za turizam Općine Tinjan

RADENKO SLOKOVIĆ, direktor Turističke zajednice središnje Istre

Očekujemo vas u kreativnim i strašnim kostimima istarskog vampira. Za pobjednike izbora najboljeg kostima Jure Granda pripremili smo zanimljive nagrade:

• Istarski pršut, Općina Tinjan
• Advent u Grazu, jednodnevni izlet za dvije osobe 12.12., agencija Birikina putovanja
• Slastice po izboru, Reginex

Specijalna ponuda – RAKIJA GLOGOV KOBAC (rakija od GLOGOVOG crnog trna)

KOBNA za vampire dok ljude samo ošamuti!

Očekujemo vas u kostimima strašnog vampira!

Više informacija potražite na Facebook stranici Istra Inspirita:

https://www.facebook.com/events/403563733169424/

Autor teksta: Marija Feher, suradnica i volonterka na projektu Istra Inspirit.

Tijekom studija Kulture i turizma na Sveučilištu u Puli bavila se proučavanjem

teme o istarskom vampiru, a na temu Jure Grando obranila je i svoj diplomskoi rad.

Post NOĆ JURE GRANDA U PAZINSKOM KAŠTELU je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Mlad, svestran, ambiciozan, marljiv, smiren, strpljiv… Antonio Jakupčević!

Ili ne?

Iskusan, okrutan, pohlepan, strog, energičan… Henry Morgan!

On je sve i više od toga! Ponovno vas vodimo iza kulisa Istra Inspirita, a danas možete upoznati dio naše glumačke ekipe. Antonio Jakupčević mladi je osječki glumac koji je u Inspiritu sigurno najpoznatiji po ulozi neponovljivog Henrya Morgana. Njegove su nevjerojatne transformacije i glumačke sposobnosti oduševile sve naše goste, a danas saznajte kakav je Antonio privatno, što voli i što ga zabavlja, što mu je najteže u poslu, a što će iz Inspirit avantura uvijek pamtiti…

Antonio Jakupčević, mladi talentirani glumac iz Osijeka koji je u Inspiritu najpoznatiji po ulozi opasnog gusara Henrya Morgana… Antonio, predstavi nam se ukratko.

Ukratko – sve, samo ne opak, elektrotehničar i glazbenik-teoretičar po srednjoj stručnoj spremi sa završenom jednom godinom studija turkologije i hungarologije, a odnedavno prvostupnik glume i lutkarstva te trenutno student prve godine diplomskog studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku.
U Istra Inspiritu si već dvije godine. Što za tebe znači Istra Inspirit i po čemu se Inspirit doživljaji razlikuju od drugih predstava u kojima glumiš?

Istra Inspirit je sam po sebi jedan ogroman doživljaj za mene, pogotovo tijekom moje prve sezone. Naime, nikada prije nisam bio u Istri, sve dok me redateljica Petra B. Blašković nije pozvala, a kroz mnogobrojne Inspirite upoznao sam i proputovao skoro cijelu Istru, upoznao istrijanske običaje i „šćike“ ( ), a ne smijem zaboraviti ni nezaboravnu mnogobrojnu ekipu koja čini Inspirit time što jest i s kojom je užitak raditi i zabavljati se.
Inspirit doživljaji se razlikuju od predstava u kojima inače glumim prvenstveno po interaktivnosti. Moraš jako dobro vladati materijalima pojedine predstave i biti spreman na improvizaciju, osjetiti energiju publike i shodno tome reagirati, slušati se i paziti na ostale članove ansambla kako si ne bismo upadali u riječ i sl.  A i nikad ne znaš kad bi netko iz publike mogao što napraviti ili dobaciti.

Već si u svojoj prvoj godini s nama dobio priliku igrati glavnu ulogu, i to na predstavi koja se te godine održala premijerno i koja je pokrenula pravu lavinu ludila za gusarima, Morganom i Dvigradom. Kako si se osjećao kada ti je ta uloga dodjeljena i s kojim si se sve izazovima tada susreo?

Petra B. Blašković je već na početku sezone najavila da ćemo raditi Morgana i da mora biti spektakl, ali tada nisam niti slutio da će meni pripasti ta odgovornost uskakanja u njegovo poznato crveno iscifrano odijelo. Prvo što sam osjetio kad sam saznao da ću ja biti Morgan su šok i nevjerica. Sitnije građe, svijetloput i uglavnom pristojan, nikad se nisam vidio u ulozi opakog gusara. Ali pošto nemam običaj bježati od izazova, umjesto raznih propitkivanja samog sebe dao sam se na posao, istražio apsolutno sve o Morganu, njegovim akcijama na Karibima, motivima dolaska u Istru i sakrivanju blaga u Dvigradu . Najveći izazov mi je bila upravo činjenica da imam noseću ulogu i zapravo moram voditi tim od dvadesetak ljudi, koji su u tome bili nevjerojatna podrška i uvelike mi olakšali tu zahtjevnu ulogu.

U trenutku kad sam počeo vjerovati u sebe, da to mogu, bio sam spreman postati kapetan, a kad su šminka i kostim dali taj posljednji „touch“, rodio se lik Morgana kojeg danas uživam igrati.

Što ti najteže glumiti?

U Inspiritu? Ništa mi nije kategorički teško, ali mogu reći da mi je fizički najzahtjevnija predstava Mitska bića Istre, koju igramo za djecu. Ali isplati se oznojiti.

Van Inspirita? Još nisam naišao na teške uloge. Zahtjevne da, ali ništa nije teško kad radiš to što voliš.

Postoje li uloga ili predstava u kojima ne bi volio sudjelovati?

Hamlet.

A što ti je najdraže glumiti? Koje su tvoje želje glede daljnje karijere?

Teško je reći što mi je najdraže glumiti. Još uvijek istražujem sebe i volim igrati razne likove i karaktere, a oni koje mi možda i nisu slične po habitusu (kao npr. Morgan) su mi trenutno veliki interes.

U budućnosti se želim baviti širokim spektrom kazališne djelatnosti. Nekako bi idealno bilo da glumim u dramskim predstava, mjuziklima, lutkarskim i dječjim predstavama, filmovima… Da, trenutno je ta faza megalomanije, ali vidjet ćemo što budućnost nosi i kako će se koja grana razvijati te na kojoj od njih će izrasti najveći plod.

Koja ti je najdraža uloga u Inspirit doživljajima? U čemu najviše uživaš?

Očekivano – Morgan!

Generalno uživam u svakom Inspiritu i svaki volim zbog nečega, ali u Morganu si mogu dopustiti apsolutno sve i publika u tome neizmjerno uživa. Iz izvedbe u izvedbu me fascinira koliko prihvaćaju igru i ne shvaćaju osobno razne uvrede koje gusari često i dobace, nego svojim reakcijama traže još.

Omiljena scena u omiljenoj Inspirit predstavi?

Hanging Johnny u Morganovom blagu. Tišina koja nastupi u tom trenutku je neprocjenjiva.

Možeš li s nama podijeliti neku anegdotu iz Inspirita? Što ti se posebno urezalo u sjećanje? Koje sve uspomene nosiš sa sobom iz Istre?

Kada bismo zapisali sve Inspirit angedote, mislim da bismo mogli objaviti nekoliko desetaka svezaka. Jedan je iz moje prve sezone, kada smo putovali na dječju predstavu. Nas četvorica u starom Fiat Puntu punom lutaka putujemo istarskim ipsilonom iz Pule u Rovinj. Zezamo se i pjevušimo novonaučene songove za predstavu, kadli osjetimo dim. Nedugo zatim smo ga i vidjeli, tako da smo brzo stali sa strane i pobjegli van misleći da će se zapaliti. Na sreću – nije – ali smo mi satima na autocesti čekali vučnu službu, a onda isto toliko i prijevoz kući u Vodnjanu. Predstava je, naravno, otkazana.

Jednom nas je u Pazinu u zadnji tren iznenadila kiša, pa smo dvadeset minuta prije početka predstave morali sve premjestiti u maleni interijer i tijekom predstave dobivati režijske upute. Slično je bilo i na premijeri Morgana.

Jednom sam tijekom predstave pao sa štula (bez ikakavih ozljeda), jednom smo kolegi zajedno s publikom i bendom pjevali „Sretan rođendan“ po završetku predstave, a uopće mu nije bio rođendan…

U dvije sezone ima toliko predivnih uspomena da ih sad počnem pisati, ne bih dovršio ovaj intervju do Nove Godine.

Glumci Istra Inspirita u stalnoj su interakciji s publikom. Postoji li nešto što te posebno nasmijalo, zabavilo, oduševilo ili možda pak rastužilo tijekom te interkacije?

Ono što mi se posebno urezalo u pamćenje je četvrta izvedba Mitskih bića Istre, u kojima se na kraju predstave sretno vraćam kući nakon svojih avantura po Istri. Djeca su bila izvrsna publika taj dan, a u toj zadnjoj sceni su se veselili i pljeskali zajedno sa mnom, kadli se iz publike prema meni zatrči jedna malena trogodišnja Mađarica euforična i raširenih ruku me čvrsto zagrli. Mislim da to nikada neću zaboraviti.

Ove godine me oduševio jedan turist kojeg smo kao gusari natjerali da nam donese blago Puerto Principea, a zatim smo ga doslovno skinuli i pokrali mu odjeću. On je bio oduševljen, a i mi. (Na kraju je dobio odjeću natrag, naravno.)

Kakav je Antonio privatno? Čime se još osim glume baviš?

Studirajući glumu, teško je naći vremena za bilo što drugo pošto je to studij na koji dođeš rano ujutro i ostaješ ondje do zatvaranja. Volim jezike, pogotovo ove malo egzotičnije, zato i studirah turski i mađarski, a u paketu s turskim naučio sam i nešto malo arapskog i arabice. Tambure i klavir nisam jako dugo svirao zbog akademskih obaveza, ali ove godine namjeravam obnoviti znanja. Izrađujući lutke protekle akademske godine, otkrio sam i novu strast – izradu raznih figura i predmeta od drveta. Također, volim bicikle, šetnje, životinje, audio i video montažu…

Živiš i studiraš u Osijeku, ali Istra postaje tvoj dom ljeti. Kako se prilagođavaš tim promjenama i koje su prednosti Osijeka naspram Istre i obrnuto?

Tim promjenama se prilagođavam otprilike onoliko koliko i moja koža. Kad dođem iz Osijeka, blijeda je i puna uboda komaraca. Zatim se na istarskim plažama lijepo isprži, pa boli nekoliko dana, ali onda se obnovi i bude bakrena i spremna za jarko sunce. Osijek mi je drag jer je pitom, miran i uglavnom vlada dobra atmosfera, pogotovo u zimskim danima. Istra je moj ljetni dom gdje nema krvožednih rojeva neumornih krvopija i teške sparine, gdje se uvijek mogu osvježiti u kristalno čistom moru i uživati s ekipom između predstava uz osvježavajuću Pašaretu.

Ipak, najljepše mi je posjetiti svoj izvorni dom kad god mogu (jedno malo selo pokraj Bjelovara), gdje mi je obitelj, a to se ne događa često zbog količine posla. Meni je svugdje lijepo na drugi način, tako da mi je suvišno isticati prednosti i mane pojedinih mjesta.

Koja ti je lokacija od onih koje si posjetio u Istri najbolja? Kada bi te netko pitao što se ne smije propustiti vidjeti u Istri – što bi mu rekao?

Rekao bih mu – Nemoj propustiti Istru!

Omiljeno pitanje svima… gdje se vidiš za 10 godina?

Ajoj, meni je teško odgovoriti na to pitanje. Rijetko kad planiram toliko unaprijed. Volim vidjeti mogućnosti koje mi se otvore, a onda odlučiti što je najbolje za mene. Recimo, volio bih putovati što više, i poslovno i privatno.

A gdje vidiš Istra Inspirit za 10 godina?

U svijetu.

Za kraj, može jedna poruka za naše čitatelje?

Inspirit s vama!

Fotografije: 

Tajana Brajković

Arhiva Istra Inspirit

Privatna arhiva Antonia Jakupčevića

Post Iza kulisa Inspirita: Intervju s Antoniom Jakupčevićem je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Više detalja na webu:

http://www.istrainspirit.hr/hr/event/spacio

More details on web page:

http://www.istrainspirit.hr/en/event/spacio

Post Citat dana #spacio je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Post Citat dana #julesverne je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

 

Prenosimo uzbudljivi natječaj Turističke zajednice Istarske županije s vrijednom nagradom!

Više možete saznati ili se prijaviti na ovoj adresi ili www.istra.hr

Share Istria – prijavi se i osvoji sedmodnevno taylor made, besplatno putovanje u Istru!

Turistička zajednica Istarske županije započela je u petak 27. ožujka veliku promocijsku kampanju pod nazivom Share Istria. Radi se o targetiranom međunarodnom pozivu za sve influencere, opinion leadere, blogere, putopisce i autore na društvenim mrežama, i to onima koji imaju više od 5.000 fanova ili followera. Prijavom na poziv, ulazi se u krug odabira za osvajanje sedmodnevnog besplatnog putovanja i boravka u Istri u periodu od 16. svibnja do 31. srpnja 2015.

Prijave se primaju od  27. ožujka do 22. travnja, a među njima se biraju pobjednici – voditelji ekipa. Odabrani voditelji imaju pravo sa sobom povesti jednog prijatelja, koji također mora biti prisutan na društvenim mrežama. Svakog tjedna u Istri će boraviti po tri tima istovremeno, a svaki tim sastavljen je od voditelja i njegovog prijatelja.

Obveza odabranih timova je da za vrijeme svojeg boravka u Istri svakodnevno na društvenim mrežama ili svojem blogu objave minimalno dva posta vezana uz dnevne doživljaje na putovanju. Odabrani timovi boravit će na jedinstvenom otoku/svjetioniku Porer u medulinskom akvatoriju, kao i u luksuznom hotelu Lone u Rovinju ili malom obiteljskom hotelu Kaštel u Motovunu, a svaki će im dan biti ispunjen raznim aktivnostima u organizaciji Turističke zajednice Istre.

Planira se posjet itinererima u kojima je Istra najbolja: poznatim vinskim podrumima uz degustaciju vina, kantinama najboljih svjetskih maslinovih ulja, adrenalinskim parkovima i raznovrsnim atrakcijama širom Istre. Dani će im biti ispunjeni i organiziranim tečajevima ronjenja, jedrenja, a moći će se okušati i u plesnim radionicama ili naučiti osnove somelijerskog zvanja upoznajući istarska vina, kao i kušati maslinova ulja, tragati za tartufima ili spuštati se u istarsko podzemlje. Tu je naravno i posjet širokoj paleti evenata, od megaspektakla Red Bull Air Racea u Rovinju, umaškog ATP-a, do festivala plesa u Svetvinčentu, filma u Motovunu i uprizorenja romana Julesa Vernea u Pazinu do koncerata u Areni.

Svaki će tjedan biti ispunjen drugačijim aktivnostima kroz koje će odabrani „natjecatelji“ moći iskusiti ono najbolje što Istra ima, od mora i plaža preko enogastronomije i kulture pa sve do aktivnog turizma.

Nakon svakog tjedna bira se najbolji tim koji ulazi u konkurenciju za osvajanje glavne nagrade u vrijednosti od 10 tisuća eura. Najbolji tim se odabire po kriteriju: koliki je ukupni broj postova objavljen, koliki je njihov reach te kvaliteta objavljenih sadržaja!

Zainteresirani? Prijavite se i SRETNO!:)

Post Turistička zajednica Istre nudi najbolji odmor na svijetu! je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

UVOD

Rakalj, 1944., šuma na Grušinama

– Tonta, Tonta, dojdi….jecao je gospodìn Zvane dozivajući svog malog ministranta s kojim je bježao preko Grušina…

– Tonta, mene će ubìti sada, sada kada sam među starim crkvenim knjigama našao TO…zami to i biži, biži mali, nemoj da soldati najdu… – panično je vikao gospodìn pruživši Tonti požutjeli smotuljak papira.  Njemački vojnici bili su već sasvim blizu…tražili su odmazdu i gospodìna koji je u zvoniku rakljanske crkve sakrio dvojicu mladića iz Krnice koji su negdje kod Markovice ustrijelili dvojicu njemačkih vojnika. Uzevši smotuljak iz drhtavih ruku svećenika, Tonta skoči u stranu, otkotrlja se niz strminu i zaustavi iza velikog duba….Nije se usudio okrenuti i pogledati prizor…samo je čuo gospodìna kako moli Zdravo Mariju koju je negdje na pola prekinuo oštar zvuk ispaljenog metka…

POTRAGA

Rakalj, sedamdesetak godina poslije…

Grobnu tišinu zatamnjene sobe narušavalo je samo kucanje teškog zidnog sata. Njegove kazaljke kao da su i simbolično odbrojavale posljednje sate didu Tonti iz Prcani.…Njegov Stvoritelj zvao ga je k sebi…oko njega stajahu njegovi unuci, Marko i Ivo….tajnu koju je did Tonta znao, nije smio odnijeti sa sobom u grob..

– Dica, ja san jedìni ki zna misto…pokojni gospodìn mi je da harte…ja san vidia kad san bija dite….nis riva finuti…nis riva…šufit…Marko…šufit…moja stara valiža…u valiži na dnu, Marko…hodi…valiža… – reče did Tonta u posljednjem hroptaju i izdahnu.

***

Stara kuća dida Tonte iz Prcani bila je prazna…dvojac se uputio prašnjavim drvenim škalama koje su vodile na šufit. Stari otvor zaškripao je i Marku se otvori pogled na tavan.

U desnom kutu sobe stajao je predmet koji su tražili. Stara didova valiža. Oprezno otvorivši dvije kopče, dvojcu se ukaže njezin sadržaj. Marko napipa grubu površinu grumena. U njegovim rukama nalazio se požutjeli svežanj papira zavezan tankom konopljom. Grumen se sastojao od dva papira. Prvi, onaj stariji i oštećeni, sadržavao je natpis na starohrvatskom jeziku.

„Čuvaite se o vi tuđinci! Ja, opat Mikula zajedno s braćom u Gospodinu našemu sklanjam znamenje na kraj zemalja hrvatskih. Neka sačuvana budu za pokoljenja koja dolaze po milosti Gospodina. Opat Mikula“. Drugi papir bio je u boljem stanju. Bilo je zapravo riječ o karti neke uvale načinjene s mnogo spretnosti i umijeća. Prikazana su sidrišta, kao i putevi koji s okolnih puteva vode u uvalu.

– Blaz…pa to je karta uvale Blaz – zausti Marko ispod glasa, pročitavši ime toponima na vrhu karte. Negdje na sredini dokumenta bio je utisnut crveni križić s napomenom „glavni dio blaga ovdje – na kraju vrajžeg ždrijela…izradio župan Grgo Belavić godine 1795.“

Marko i Ivo shvaćali su što imaju u rukama.

– Grgo Belavić! – uskliknu Marko i nastavi:

– Mislio sam da je to samo legenda. Znaš li je? Priča govori o borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje u 15. stoljeću. Vladar tih prostora trebao je biti okrunjen duplom krunom, onom kralja Tomislava i ugarskom krunom Sv. Stjepana. Dogodilo se tako da su se na jednom brodu koji se krenuo za Napulj, nalazila i obilježja hrvatskog kralja, njegova kruna, plašt i žezlo. Zbog straha da će se neprijatelj dočepati vrijednih simbola, brod je skrenuo s puta i sakrio se u uvali Blaz gdje su kruna, žezlo i plašt skriveni. Kruna se idući puta pojavila nakon 300tinjak godina. Tadašnji župan, Grgo Belavić pružio je prenoćište mletačkom namjesniku koji je po Istri skupljao porez. Grgo ga je ugostio na večeri, a kako je ona bila vrlo bogata, popilo se i dosta vina. Grgo je zatim nakratko nestao da bi se vratio ogrnut kraljevskim plaštom, s kraljevskim žezlom u ruci i s Tomislavovom krunom na glavi. Nakratko prošetavši pred pijanim gostima, Belavić se povukao te se vratio kao da se ništa nije dogodilo. Idući dan, otrijeznivši se, gosti su ga priupitali o detaljima prošle večeri, a Grgo se samo nacerio i sve pripisao veseloj atmosferi i prevelikim količinama ispijenog vina – ispričao je Marko u dahu.

– Što to znači? Da je Grgo našao simbole moći skrivene na Blazu…? – uskliknu Ivo.

– Tako je, a mi imamo kartu koja će nas odvesti do njega. Kompa, spremi se, biti ćemo milijunaši! – viknu Marko.

***

Iduće jutro, dvojac je krenuo ranom zorom. Uputili su se do šterne u Raklju a zatim krivudavim šumskim putem do uvale Šalamuštica. Nakon sat vremena pješačenja probili su se do uvale. Očekivao ih je strmi put po obali koji je vodio u uvalu Blaz. Bio je to put kojim ljudska noga nije kročila već desetljećima, a bio je namijenjen stadima ovaca kojih je nekada u Raklju bilo mnogo…uživali su u krajoliku okolice Raklja…krajoliku u kojem se može šetati satima bez da se ikoga sretne, bez napornih turista koji s nordijskim štapovima u rukama šeću svoje pse…to je krajolik carstva tišine u kojem se još uvijek može osluhivati samo more i ptice….Netanuta i divlja, odjednom se pred njima otvorila uvala Blaz, uljuljana u jesenje jutro. Njihova lica se ozariše vidjevši ruševine starih mlinova u njezinom središtu.

– Tu! Prema Belavićevoj karti, ulaz u vražje ždrijelo trebao bi biti iza starog kamenog mlina. – kazao je Marko. Prešavši na drugi kraj uvale pred njima se otvorio prizor. Ogromna horizontalna rupa u kamenu…kao što je Grgo Belavić opisao u svojim zapisima, ulaz u ponornicu zaista i jest izgledao poput kakvog demonskog ždrijela. Navukli su gumene čizme koje su nosili u ruksacima i spustili se do ulaza u ždrijelo.

– Pravo mjesto za romantičnu šetnju s nekom mačkom – kazao je Marko u šali pokušavajući odagnati strah.

– Mogao si mi reći da si strašljiv, da znam da ti ponesem pelene drugi put – odgovorio mu je Ivo ohrabrujući sam sebe. Potpuni mrak tjerala je samo lelujava svjetlost njihovih lampi kojima su si kročili put kroz ponornicu. Znali su da su oni ti sretnici. Da su baš oni ti koji imaju čast koračati ovim prostorima koji su bili zaboravljeni tijekom prohujalih stoljeća.

Došli su do prvog raskrižja i trebali su otvoriti kartu. No, upute na karti bile su nejasne.

– Prema karti, trebali bi ući u lijevi tunel – kazao je Ivo.

– Mislim da ne…tok ponornice prati ova tanka crna linija koja skreće u desno… – odgovori Marko te ustukne.

Neprirodni krik proparao je prostor.

– Ivo, nadam se da je to bio tvoj želudac – kazao je Marko pokušavajući svom glasu dati sigurnost, ali bez uspjeha. Dvojcu je u ušima odzvanjao izobličeni zvuk. Iznenada voda ispred njih kao da se zapljusnula. I imali su što vidjeti. Ispred njihovih nogu, u kristalno čistoj vodi stajala je velika žaba gledajući ih svojim buljookim očima.

– J***** pa to je žaba!! – uskliknuo je Marko pribravši se dok je brisao hladan znoj s čela.

– Mislim da sada meni trebaju pelene – odgovorio je Ivo.

Pribravši se, dvojac je nastavio gledati kartu. A zatim je svjetlost Markove lampe pala na unutarnji zid desnog tunela…na zidu je uočio rezbariju „G.B.“.

– Sada znamo kojim tunelom treba ići…G.B….nema sumnje, to su uklesani inicijali Grga Belavića. Taj stari lukavac je bio ovdje – kazao je Marko.

Skupivši novu snagu i novu odlučnost, dvojac se zaputio desnim ponornim hodnikom.

Nisu znali koliko su pješačili. Vrijeme ovdje dolje ionako nije imalo nikakav smisao.

Promrzli i mokri, Marko i Ivo odjednom zastaše…na samom kraju tunela, na malenom vapnenačkom sprudu stajao je masivni željezni kovčeg….Dječjim oduševljenjem, potrčali su do kraja ponornice….Gotovo ceremonijalnim pokretima, otvorili su masivni poklopac….Osvijetlili su unutrašnjost snopom svjetlosti. Gledajući sjajni grimizno-zlatni plašt, žezlo i uzvišenu Tomislavovu krunu dugo su stajali u tišini….Znali su da je to to. Kovčeg s kraljevskim simbolima moći hrvatskog naroda. Legenda, mit, priča izgubljena u vrtlogu povijesti….bajka….bajka koja se dogodila dvojici dječaka. Njihova imena povijest će pamtiti…

Prvi se pribravši, Marko reče:

– Kompa, pakiraj kufere…rekao sam ti da ćemo biti milijunaši!

EPILOG

Udjelom u „Nacionalnoj zakladi krune kralja Tomislava“ koje je osnovana nakon otkrića, Marko i Ivo osigurali su sebi i svojim obiteljima lagodan život za mnogo pokoljenja. No, ostali su isti sanjari kakvi su bili i prije nego su postali bogati i slavni. Oni koji ih poznaju, kažu da su u potrazi za nekim novim avanturama, negdje daleko, u nekim dalekim zemljama….ljudi svašta pričaju…pričaju čak i da su im se u njihovim avanturama i istraživanjima od nedavno pridružile i dvije zgodne mačke…

Autor: Marko Percan

Priča je osvojila prvo mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)

Post Potraga za izgubljenom krunom kralja Tomislava je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Stari ljudi su bili daleko snažniji, ali novima su pristupali zaštitnički, kao što roditelj nastoji s razumijevanjem prihvatiti neumjereno ponašanje svoje djece. Pa ipak, upravo zbog toga bili su prisiljeni na uzmak i postupni nestanak. Tek su vjetrovi za njima tugovali, a novi ljudi prisjećali se drevnih kazivanja svojih predaka u kojima se pričalo o velim judima koji su postajali brda, rijeke, oblaci… pa se s vremenom tumačilo kako su te priče samo izmišljotine iz davnina koje se prenose po navici s pokoljenja na pokoljenje. Ha – baš svašta!

I dok je Buron tako spavao vjekovnim snom, zaboravljen od svih, po njemu je izraslo svakojako raslinje, životinje su pod njegovim pazuhom, iskopavši četiri pedlja zemlje, gradile brloge, čupava kosa ispreplela se s korijenjem hrasta koje se jednim krakom omotalo i oko njegova vrata, a sitnim korjenčićima prodiralo mu u nosnice.

Pitate se kako je moguće probuditi se iz takvoga stanja? Njegova svijest koja je duboko zaronila, već se je neko vrijeme polako vraćala na površinu. Mjehurići slika i sjećanja, praćeni javljanjem dijelova tijela, postajali su gušći kao na površini vode koja se bliži ključanju. I upravo tada naišlo je stado koza s pastirima. A s njima i jedan jarac za koga su Anica i Dinko – ljupka pastirica i veseli pastir – bili uvjereni da je prilično šašav zbog stalnog udaranja glavom u sve što mu se nađe na putu. Ne more biti ćar kada seduro buba glavun! – jadala se Anica. Na svakoga bi navalio i nitko se nije smio približiti njegovim kozama koje je posvuda natjeravao, osim dvoje pastira koji su ga znali od dana kada je kao crno-bijelo meketavo kozle došao na svijet. Sada je to bio ratoboran kopitar zagonetna izgleda i luda pogleda – zvali su ga Rovi – čijoj znatiželji ništa nije izmicalo. Brsteći tu i tamo, naišao je i na slasne travčice i sočne korjenčiće što izazove podrhtavanje tla pod njegovim kopitima. Rovi je, naime, dohvatio Buronove obrve i trepavice, a škakljanje je izazvao napose njegov jezik u divovu uhu. Bio je to zadnji poticaj za konačno buđenje. Protegnuo je svoje udove, šakom prelomio korijen oko vrata, stresao zemlju i sjeo, zahvalivši pritom majčici zemljici. Rovi je izbezumljeno meketao – tako se barem učini Anici i Dinku – ali Buron ga je, naravno, razumio: Ča mi delaš tude!? tude… – ponavljao je rogati bacakajući se i zaletavajući, pa zatim odjuri.

Bez imalo straha, pastiri priđu divu, a on im, isprva silno začuđen tim sitnim bićima kakve nikad nije vidio, ispriča svoju sudbinu. Pripomogao je njihovu zbližavanju i kolut kozjega sira te par obilnih grozdova koje su pružili Buronu. S užitkom je mljackao i brundao: Mmmm, kako je ovo dobro! – a onda se s uzdahom prisjeti svoje obitelji, svoga planinskoga roda koji se trebao povezati s primorskim rodom (svaki je rod, dakako, bio čuvar svoga kraja) za dobrobit čitave zemlje. Dogovorena je svadba na kojoj bi njegovom ženom postala mlada z mora, Valamala, lipotica koj ni bilo ravna. Međutim, premda kod starih ljudi još rijetka, pojavila se ljubomora koja je obuzela Buronova prijatelja i rođaka Kaleša te ga nagnala da učini ono što je protivno i Bogu i ljudima. Uto ponovo dojuri, lomeći i kršeći sve pred sobom, uzbuđeni Rovi, mekećući na sav glas: Eeee! Ča mi delaš tude!? Bubnut ću te, znaš! znaaaš – prijetio se, ali divu nije trebalo dugo da se sprijatelji s jarcem; ipak je on poznavao jezik svih životinja i cijele prirode kako današnji ljudi ne mogu ni zamisliti.

Nakon Buronove priče, red je bio na Anici i Dinku da mu ispripovjede sve što znaju o svijetu u kome se on sada probudio, ali i o vremenu koje je proteklo od njegova doba. Dolazili su danima i tjednima, a pripovijedanju se nije nazirao kraj; dobrodušni se slušatelj nije mogao načuditi svemu što je saznavao: Zar i to postoji? Ma nije valjda i tomu tako bilo!? Za to vrijeme stado je brstilo i meketalo, Rovi ga obigravao i divlje jurcao pa se nenadano zaustavljao uprta pogleda; nakrivio bi tada glavu, zabacivao rogove, a bradica mu vijorila na vjetriću – prava slika i prilika životne mudrosti koja nas uči da svi pripadamo prirodi, a ne ona nama.

Što je dalje bilo s Buronom i ostalim junacima saznat ćete u nekoj drugoj priči jer ova je (u koju više ni kapljica ne stane) došla svome kraju na rubu jave. I točna je misao – zapamtite to: snovi su ljepši od stvarnosti, ali i stvarnost je ljepša od snova.

Autor: Zlatko Kraljić

Priča je osvojila drugo mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)

Post Kako je jarac Rovi probudio diva Burona je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.

Zatim bi se, od očaja i straha brižni pastir uhvatio za glavu, gledajući u pročelje crkvice, na kojem je bila slika. Insipiens – na prvi se pogled čini kao groteska, kao nekakva slikareva šala. To je smežurani čovječuljak, bijelih slijepih očiju, s tikvom na glavi i žitnim klasjem umjesto kose. Na ovaj, groteskan način srednjovjekovna je ikonografija prikazivala bezbožnika što ga Sveto pismo naziva luda, neumnik, inspiens:

„Dixit insipiens in corde suo:
Non est Deus.
Reče luda u srcu svome: Nema Boga.“

Znao je to stari pastir pa se smrznuo od straha, biti bezbožnik, vjerovao je, najveće je prokletstvo. Upravo bi ga to saznanje još više shrvalo, jer je znao da se ta slika njemu obraća!

– Kakav sam ja to pastir, ništa ne valjam!

Odmah bi se uputio u crkvu gdje bi molio za iskupljenje grijeha, i napamet brzo sebi u brk izrecitirao deset Zdravo Marija.

Borio se s time, svakodnevno, no nije si mogao pomoći, svaki dan bi isto učinio, opsovao bi iz ljutnje,  svoju kozu. Teška je sudbina bila pastiru koji se našao baš u srednjem vijeku kada je svijetom vladala slika smrti, u obliku apokaliptičnog jahača. O da, vidio ju je on mnogo puta oslikanu na zidovima malih crkvica u obližnjim mjestima.

– To je sudbina svakog bezbožnika, poput mene! – pomislio bi u sebi.

Čak je i sanjao nekoliko noći za redom jahače na konjima obavijene crnim plaštom koji jašu prema njemu u rukama držeći ogromne vile s kojim ga žele probosti.

– Ništa drugo ni ne zaslužujem! – grdio bi se prestrašeni pastir.

Prolazile su tako mnoge jeseni i zime, a Madonina je bila sve bolja u svojim naumima s kojima bi brižnog pastira bacala u očaj. Svakim je danom osmišljavala nove ludorije. Jednom se prilikom sakrila iza stabla, drugi put zaletila u susjedov kokošinjac i rastjerala sve kokoši, treći put mjesnom svećeniku u trku povukla halju u kojoj je trebao služiti misu. Njezina je misija bila zacrveniti pastirovo lice i izvuči iz njega neke zvukove o kojima nije imala pojma, a baš su joj godili. Pastir bi se ljutio danju, a noću za kaznu sanjao noćne more. Jednom je čak sanjao kako su ga neki zli vilenjaci izboli strelicama, podsjećajući na priču o Sveta tri kralja gdje su jednog, točnije svetog Stjepana golog zavezali za stablo i izboli sa bezbroj strelica.
Stari je pastir bio na mukama, noću i danju, sve do jednog hladnog jutra.
Bilo je jako hladno, toliko da se i sunce  bojalo izaći.
Provirio je kroz vrata tražeći pogledom svoje stado, a kad ono imao je što vidjeti!
Ugledao je svoje koze kako leže mrtve na zemlji. Sve poredane po veličini, jedna pored druge tvoreći bijelu stazu u polukrugu.
Pastir je od šoka izdahnuo, sekundu prije nego je Madonina digla glavu potiho mekečući stadu:   –  Opet smo ga nasamarile, moje dame! Zar ne?!
Dok je to izgovarala nije bila svjesna da više neće imati kome raditi spačke i da će taj dan za nju biti najtužniji na svijetu.

Autorica: Sanja Brnobić

Priča je osvojila treće mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)

Post Srednjovjekovna priča o kozi i pastiru je prvi puta viđen na Istra Inspirit Blog.